Iranski turizam: Šta je sa stopiranjem kao žena?

iran1
iran1

U Iranu nema rata, zemlja je generalno bezbedna, a životni standard je uporediv sa evropskim. Arhitektura je prekrasna, pejzaži raznoliki i ljudi... ljudi iz Irana su najbolji. Oni su nevjerovatno ljubazni i prijateljski raspoloženi, i uvijek željni susreta sa strancima sa otvorenim vratima i šoljicom čaja. To je zaista nevjerovatna zemlja.

Nikada ranije nisam bio u zemlji u kojoj su predrasude o tome tako daleko od stvarnosti.

Ipak, stopiranje u Iranu može biti pravi izazov, bez obzira da li ste muško ili žensko. Ogromna većina zemlje nikada nije čula za riječi 'autostop' ili 'autostop', a kamoli da zna šta to znači. Čim pređete granicu na istok iz Jermenije ili Turske, imat ćete tone ljudi koji će vam stati bez ikakvih problema, ali sa jedinom namjerom da ovog izgubljenog turistu dovedete do najbližeg autobusnog kolodvora (pored poziva na čaj ili obrok u njihovoj kući).

Ono što takođe ne pomaže je to što u Iranu signal „palac gore“ zapravo znači nešto uvredljivo, pa ćete morati da mahnete rukom da zaustavite automobile. Kao žena, suočit ćete se sa još čudnijim izgledima i neobjašnjivim situacijama, jer žene u Iranu obično ne putuju same.

Zašto bi stopirala kao žena?

Iranski narod je izuzetno gostoljubiv i uvijek spreman pomoći ženi (ili muškarcu) u nevolji. Objašnjavajući da vam ne treba pomoć, savršeno ste sposobni da se brinete o sebi i zapravo uživati stajati pored autoputa i čekati auto, čini se da mnogi ljudi ne shvataju. Pokušavajući stopirati (ili divlji kamp) zajedno sa još jednom putnicom naučio sam da ljudi ili ne mogu ili biraju da ne razumiju šta želite da radite, jer je to po njihovom mišljenju previše opasno. Umjesto toga, odvest će vas do autobuske stanice, ubacit će vas u taksi, napisati vam znakove pomoći policiji ili će vas otpratiti u autobus. Kako sam i ja stopirala nekoliko dana s jednim tipom, razlika je bila sasvim jasna. Sa muškarcem pored mene, ljudi su nas zapravo spustili pored autoputa i pustili nas da kampujemo (na kraju). Sigurno su i dalje bili zbunjeni i pozvali nas u svoje kuće, ali činjenica da je rečenica 'to je preopasno za tebe' smanjena sa deset na jedan put dnevno pokazuje koliki je rodni jaz.

Pa šta da radim, kao nezavisna žena koja je prešla ceo put autostopom od Holandije do Irana, kada se suočim sa takvim seksizmom?

Naravno, nisam samo tako popustio..

Iako su ljudi u ovoj zemlji izuzetno zabrinuti zbog avanturističkog uma i duha putnica, Iran je zapravo prilično siguran. Obično je najveći izazov za žene koje putuju same sigurnosni aspekt koji se odnosi na neželjenu (seksualnu) pažnju muškaraca. U Iranu, ovo nije bio veći problem od bilo koje druge zemlje u kojoj sam stopirao. Zapravo, iranski muškarci koje sam sretao dok sam stopirao uglavnom su bili vrlo ljubazni, držali su se na distanci i općenito su imali veliko poštovanje. Naravno, uvek postoje uobičajene mere predostrožnosti koje treba da preduzmete kada putujete sami ili isključivo sa ženama, ali tokom 31 dana koliko sam proveo u ovoj zemlji nikada se nisam osećao nesigurno.

Najbolja stvar je da kada dobijete poziv u nečiji dom u Iranu, ne morate da brinete da ćete biti sami sa nepoznatim muškarcem, jer u suštini svi u ovoj zemlji žive zajedno sa svojom porodicom.

Jednog od naših prvih dana u Iranu, moju prijateljicu Lenu i mene pokupio je mladi momak, koji nas je pozvao na ručak u kuću svoje porodice. Bio je to jedan od brojnih poziva koje smo dobili i prihvatili. Kako smo bili samo nekoliko dana u Iranu, nismo znali kada je prikladno skinuti maramu, a kada ne. Kućna baka je otklonila naše brige pokazavši nam svoju kosu i nasmiješila se. Tokom popodneva svratilo je još članova porodice i prijatelja. Zajedno smo plesali, jeli i prevazilazili jezičke barijere uglavnom kombinacijom osnovnog farsi, turskog i engleskog, smješkajući se, slikajući se i puno poena. Kada su nas sinovi ponovo izveli napolje, da idemo u grad, ti si razlike između unutrašnjeg i spoljašnjeg sveta postale su još jasnije. Morale su se vratiti marame i ako je neko pitao, trebali smo se sresti prije nekoliko minuta. Naučili smo na teži način o tome šta nije prikladno, jer se činilo da su momci bili pomalo posramljeni našim 'čudnim' glasnim ponašanjem i nasumičnim plesnim pokretima u parku. Vrativši se unutra, mogli smo ponovo plesati i uživati ​​u lijepoj večeri sa cijelom porodicom.

Tokom našeg boravka u Iranu, zaista najviše cijenim bakine zemlje. Hrana je veoma ukusna, a iako sam vegetarijanac, ljudi su se trudili da naprave iransko jelo bez mesa.

Šta radiš ovde, kraj puta?

Budući da neželjena pažnja od strane muškaraca nije veći problem nego u bilo kojem drugom okrugu u kojem sam stopirao, izazovi s kojima se suočavaju imaju više veze s objašnjavanjem ljudima na pravi način šta radite, kako to funkcionira i da ne moraju brinuti o tebi.

1. Objašnjavanje šta radite

Najbolja stvar za stopiranje u Iranu je izaći iz grada, proći autobusku stanicu i/ili terminal i onda prošetati još dalje pored svih taksista. Ja i moja drugarica autostoperka (putovali smo sa nas dvoje većinu mog vremena u Iranu) obično smo tek počeli da hodamo putem, a ljudi će automatski stati iz radoznalosti da vide šta radite i da li vam mogu pomoći . Drugi način je da napravite znakove grada u koji želite da idete na farsiju i stanite uz cestu.

Upotreba riječi autostop i autostop nema nikakvog efekta, jer ljudi ne znaju o čemu pričate. Zapamtite, oni imaju drugačiju istoriju od Evrope. Nema hipija iz 60-ih, nisu imali ni jednu cvjetnu generaciju i feminističke revolucije.

Pola vremena sam potencijalnim vozačima pokazivao tekst na farsiju koji je objašnjavao da putujemo sa niskim budžetom (nešto vrlo neobično u Iranu) i da ne idemo taksijem, autobusima ili vozovima. Želimo upoznati lokalno stanovništvo i voziti se s njima na putu do odredišta, ako je i njima u redu.

Takođe je važno da prvo pitate vozača kuda ide, jer će u suprotnom samo reći destinaciju na koju želite da idete. Ili zato što vas tamo žele dovesti iz gostoprimstva i radoznalosti, ili zato što su se upravo pretvorili u privatni taksi (i očekuju novac).

Riječ najbliža stopiranju je ‚salaavoti', što znači nešto kao ‚za dobre molitve' i samim tim besplatno. Koristio sam ovo drugu polovinu vremena da objasnim šta želimo da uradimo.

2. Kako to funkcionira

Nešto što je vrlo uobičajeno u Iranu je koncept Tarofa. Ovaj običaj dovodi do toga da vam ljudi ponude vožnju, hranu, mjesto za boravak ili bilo šta drugo samo van normale, čak i ako im to nije baš zgodno. Da biste bili sigurni da je ponuda originalna, a ne ‚Tarof ponuda', važno je više puta pitati da li je nešto zaista u redu s drugom osobom. Kada stopirate ovo znači da treba da pitate ‚Salaavot u redu?', Pool (novac) niest?', ‚Jeste li sigurni?', ‚Ne Tarof?' prije ulaska u auto.

3. Ne moraju da brinu

Čim uđete u nečiji auto kao stranac u Iranu, vi ste njegov gost. A ako ste putnica i nemate drugog muškarca, i vi ste njihova odgovornost. Zemlja ima neverovatne standarde gostoprimstva, a ljudi će učiniti sve za vas ako tražite (a takođe i ako ne). Međutim, koncept autostopiranja je da se voziš sa nekim sve dok je to zgodno za obje strane, a ne da se ljudi sklone 100km s puta samo da bi ti pomogli ili platili autobus (stvarno, ove stvari se često dešavaju u Iranu). Natjerati vozača da vas ostavi na autoputu jedini je najveći izazov za žene stoperke. To je toliko neodgovorna stvar da vozači obično imaju problema s tim. Evropljanka „ti radiš svoje, a ja svoje, bez pitanja“ kultura uopšte ne važi u ovoj zemlji.

Jednom smo ja i moja saputnica išle preko autoputa usred ničega (upravo nas je auto uspešno odvezao), kada se pojavila policija. Pitali su nas šta radimo i treba li nam pomoć. Pokušali smo im objasniti da smo sasvim dobro, da nam nije potrebna pomoć i da nas mogu ostaviti na miru. Skoro smo mislili da smo uspjeli, sve dok nismo ušli u kamion i policijski auto je iznenada bio ispred nas – blokirajući kamion da dalje vozi. Tražili su od nas da izađemo iz auta i da vidimo naše pasoše. Mislim da su bili toliko šokirani da bismo ušli u čudan auto i da nam je svakako trebala njihova pomoć da se izvučemo iz ove situacije, ne znajući da oni zapravo rade suprotno. Znali smo da su ljudi izuzetno zabrinuti za nas djevojke ako im kažemo šta radimo, ali zapravo nas je zaustavila policija i zamolila da ostanemo ovdje dok oni smisle rješenje da nas odvedu u Teheran - bio je sasvim drugačiji nivo zabrinutosti. Na kraju su nas ubacili u auto, koji nas je odvezao u susjedni grad, gdje nas je čekao drugi policajac da nas ubaci u autobus. Nije bilo načina da se prigovori.

Jedini način na koji smo ja i moja saputnica uspjeli pustiti ljude da nas ostave na autoputu bio je da budemo vrlo uporni i direktni. Pripremite se da ćete biti ispušteni na autobuskim stanicama, terminalima i policijskim uredima mnogo puta, prije nego što shvatite.

Ulazak u srce kulture

Jednom kada uspijete da stignete autostopom i počnete uživati ​​u tome, moći ćete vidjeti pravi Iran. Iran iza zatvorenih vrata, ispod hidžaba i u samom srcu kulture. Kultura u kojoj sva striktna pravila koja važe za „spoljni život“ izgleda da nisu toliko bitna. U vlastitim automobilima i kućama ljudi su ti koji odlučuju kako će se ponašati i šta će raditi. Ovo je dio Irana koji ne želite propustiti. Osim toga, bitno je razumjeti čak i najmanji dio ovih zanimljivih ljudi.

<

O autoru

Juergen T Steinmetz

Juergen Thomas Steinmetz je kontinuirano radio u industriji putovanja i turizma od kada je bio tinejdžer u Njemačkoj (1977.).
Osnovao je eTurboNews 1999. godine kao prvi online bilten za globalnu turističku industriju.

Podijeli na...